U svojim osnovnim crtama, teorija koju je postavio Lakhovsky poklapa se sa današnjim znanjima iz područja bio-električne medicine. On je tada tvrdio da svaka živa stanica, biljna, životinjska i ljudska, ima svoju vlastitu karakterističnu „radnu“ frekvenciju, kojoj odgovara karakteristična valna duljina, ovisno o mediju u kojem ta stanica živi. Tako dugo dok nema vanjskih štetnih utjecaja, stanica funkcionira i obavlja svoje biološke zadaće. Svaka vrsta tkiva ima drugačiju „radnu frekvenciju“, odnosno drugačiju valnu duljinu na kojoj zdrava stanica radi. Štetni utjecaju dovode do promjena frekvencije stanice, te ako takvo stanje potraje, stanica ugiba. Međutim, ako se takvu bolesnu stanicu stavi u električno polje, pod utjecaj mnogih frekvencija istovremeno, ona prepozna svoju karakterističnu frekvenciju i počne upijati energiju na toj frekvenciji. Poznato je da bolesna stanica ima niži membranski potencijal – napon na membrani između unutarnjeg i vanjskog dijela stanice. Taj potencijal, kod zdrave stanice, nužan za njezino funkcioniranje iznosi -70 do – 90 mV, a nastaje djelovanjem ATP-a – adenozin trifosfata, goriva koje se stvara u dijelu stanice, nazvanom mitohondrij. Električno polje, dovedeno izvana, pomaže bolesnoj stanici da ponovo uspostavi membranski potencijal od prosječno -70 mV.
Također, nužni su i odgovarajući bio-električki uvjeti koji osiguravaju normalne stanične procese – Glikoliza – Krebsov ciklus – Oksidativna fosforilacija – pretvaranje glukoze u molekule ATP-a koje stanica koristi za napajanje energijom. Naime, stanica dobiva energiju iz šećera i masti, koji se trebaju prvo pretvoriti u ATP da bi stanica mogla dobiti potrebnu energiju.
Povratak stanice u njezino funkcionalno energetsko stanje, omogućuje stanici da se odupre patogenim utjecajima koji ometaju njezin rad.
