Elektro-biološki procesi u stanicama
Multi-frekvencijski oscilator svojim električnim visokofrekventnim poljem ima snažan utjecaj na bio-kemijske procese u stanicama organizma, prvenstveno na procese koji proizvode staničnu energiju potrebnu za život stanica tkiva, a time i cijelog organizma. Taj proces koji se naziva stanično disanje odvija se na molekularno/atomskoj razini, gdje osnovnu ulogu imaju električna svojstva elementarnih čestica materije.
Da bi razumjeli djelovanje Multi-frekvencijskog oscilatora na stanice tkiva, nužno je poznavati proces staničnog disanja, dobivanja stanične energije sagorijevanjem visoko-energetskog materijala koji stanica dobiva iz hrane koju unosimo u organizam. Svaki poremećaj tog procesa, u konačnici vodi u bolesno stanje organizma. Električna polja koja oscilator proizvodi imaju značajan pozitivni učinak na taj proces. Pokazalo se da utjecajem električnog polja oscilatora broj ATP molekula raste i do 300 %.
Maligna stanica
Novija istraživanja nezavisnih instituta u SAD (ICRF i drugi), pokazuju da maligna stanica nastaje od zdrave stanice, prekidom aerobnog procesa staničnog disanja (glikoliza -> Krebsov ciklus -> elektronski transport) i prijelazom na anaerobni način stvaranja energije fermentacijom glukoze. Tako se zdrava stanica pretvara u rak-stanicu, koja troši znatno više glukoze, 15 puta više nego zdrava stanica. Količina glukoze postaje nedovoljna za proizvodnju energetskih ATP molekula, membranski potencijal stanice sa „zdravih“ -90 mV pada na -15 mV i niže, što dovodi do prekida staničnog disanja i prelaska na fermentacijsku proizvodnju energije. Zdrava stanica postala je maligna i svojim brzim umnožavanjem počinje ugrožavati organizam u kojem i od kojega živi.
Uzrok prekida aerobnog procesa, mogu biti toksini, kancerogene tvari, radijacija, no vrlo je moguće da uzrok leži u mikroorganizmu koji ulaskom u stanicu prekida normalni rad staničnog energetskog procesa. Električno polje, dovedeno izvana, odgovarajuće jakosti i frekvencije može poremećeni rad stanice vratiti u normalu, uspostavljanjem aerobnog procesa staničnog disanja i tako rak-stanica prestaje postojati.
Rezultati istraživanja novijeg datuma opovrgavaju često mišljenje prema kojem maligna stanica nastaje poremećajem DNA strukture u zdravoj stanici. Mnogi slučajevi uspješnog liječenja maligniteta, u kojem se nije mijenjala DNA struktura, dokazuju da uzrok nastanka maligne stanice treba tražiti drugdje. Naravno, moguće je da se DNA promijeni djelovanjem radioaktivnog zračenja ili toksina, no to su ipak posebni slučajevi kod kojih je uzrok pretvorbe stanice u malignu moguće pretpostaviti. Spontana pojava raka, sve učestalijeg uzroka koji ugrožava život stanovnika tehnološkog društva u kojem je zdrava prehrana izuzetak, a ne pravilo, ima svoje uzroke u poremećenom staničnom metabolizmu, čiji uzrok treba istražiti. Ideja o mikrobima koji onemogućuju aerobni metabolizam i pokreću anaerobnu fermentaciju kao izvor stanične energije, nastala je 20-tih godina prošlog stoljeća, a objavio ju je u svojim radovima Dr Otto Warburg, dobitnik nobelove nagrade za medicinu 1931. godine.
Mi ćemo ovdje razmatrati učinak električnog polja Multi-frekvencijskog oscilatora na faze staničnog disanja, s ciljem da otkrijemo na koje faze tog procesa vanjska električna polja imaju dominantni efekt koji, uspostavljanjem staničnog disanja, malignu stanicu pretvara u zdravu stanicu organizma.
Stanično disanje – od glukoze do ATP-a
Da bi naš organizam mogao koristiti hranjive tvari koje unosimo u njega prehranom, nužno je hranu pretvoriti u sastojke koje organizam može upotrijebiti kao izvor energije. Osnovna namirnica koja daje energiju organizmu je oblik šećera koji se naziva glukoza. Proces razgradnje glukoze do molekula adenozin trifosfata – ATP, koje naše stanice koriste direktno kao energetski izvor, naziva se stanično disanje – respiracija.
Stanično disanje je izuzetno kompleksan proces prikupljanja elektrona visoke energije sadržanih u glukozi, koji služe proizvodnji tzv. ATP energije. Energija se osigurava oksidacijsko – redukcijskim reakcijama, odnosno prelaženjem elektrona od davatelja do primatelja. (Oksidacija = otpuštanje elektrona; Redukcija = primanje elektrona). Ovisno o konačnom primatelju elektrona, postoje dva osnovna tipa reakcija sagorijevanja šećera koji daje energiju: to može biti kisik kao konačni primatelj elektrona – aerobni proces ili organska molekula koja nastaje u u procesu fermentacije – anaerobni proces.
Adenozin trifosfat (ATP) molekule, kao konačni proizvod pretvorbe energije sadržane u glukozi, služe kao izvor energije potrebne za život i sve biološke funkcije stanica od kojih je građeno naše tjelesno tkivo. U normalnim biološkim uvjetima, potrošnja ATP molekula vrlo je velika, što je znak „gladi“ za energijom; oko 1000 molekula ATP-a potroši se u tijelu svake sekunde. Ta količina je oko 15 kg/h! Istovremeno, u tijelu nastaje više milijuna ATP molekula svaki sat.
Taj proces sastoji se od 4 koraka, u kojem, uz energiju, oksidacijom ugljika iz glukoze, nastaje ugljični dioksid i voda.
-
Glikoliza – proces u staničnom fluidu – citoplazmi, odvija se uz prisutnost kisika, a može i bez kisika.
-
Piruvatni kiselinski ciklus – proces unutar mitohondrija uz prisutnost kisika.
-
Krebsov ciklus – proces unutar mitohondrija uz prisutnost kisika.
-
Oksidativna fosforilacija – lanac prijenosa elektrona – proces unutar mitohondrija uz prisutnost kisika.
Mitohondriji su stanični organi – organele, „zaduženi“ za stvaranje stanične energije, ATP. Unutar mitohondija smještena je membrana sa puno nabora – krista. Ta membrana naborana je zbog toga, da bi potrebna aktivna površina membrane, na kojoj se odvijaju važni procesi u stvaranju ATP energije, bila što veća. Stanice sisavaca sadrže 800 do 2500 mitohondrija po stanici. Iznimku čine eritrociti, crvena krvna zrnca, koja nemaju mitohondrije.
-
GLIKOLIZA – sagorijevanje šećera
U procesu glikolize (razlaganje molekula šećera), dolazi do pucanja molekula glukoze (šećera), otpuštanja elektrona iz glukoze stvarajući tako 2 molekule piruvata sa po 3 atoma ugljika i 3 atoma kisika (piruvat je pirogrožđana kiselina koja nastaje u posljednjem, desetom stupnju procesa glikolize) i 2 molekule ATP-a. U tom procesu oslobađa se energija koja se koristi za stvaranje (sintezu) spojeva koji su bogati energijom, kao što su ATP (adenozin trifosfat) i NADH (reducirani oblik Nikotinamid Adenin Dinukleotid). Koenzim NAD⁺ prisutan je u svim živim stanicama i sudjeluje u metabolizmu prenoseći elektrone s jedne reakcije u drugu reakciju. Pojavljuje se u dva oblika, kao NAD⁺ koji prima elektrone s druge molekule i NADH koji predaje elektrone drugim molekulama.
Iz toga slijedi da je glukoza najvažnije metaboličko gorivo, a sama glikoliza se može odvijati u prisutnosti kisika – aerobno, kao i bez kisika – anaerobno putem fermentacije, što je slučaj kod malignih stanica. Glikoliza ima 10 stupnjeva kojima kataliziraju (upravljaju) specifični enzimi pomoću kojih, od svake raspadnute molekule glukoze, nastaju 2 ATP i 2 NADH molekule. Glikoliza je proces koje se odvija u citoplazmi, u prostoru unutar stanice u kojem se također nalaze stanična jezgra, mitohondriji, ribosomi……..i ostali organeli.
Kemijska jednadžba tog procesa izgleda ovako:
Glukoza —-> 2 Piruvata + 2 NADH (nosilac elektrona) + 2 ATP (1)
Piruvati mogu također nastati oksidacijom masti, a također i razlaganjem fruktoze – voćnog šećera. Aminokiseline također, mogu stvarati Acetil CoA, koji treba za nastavak procesa, poznatog kao Krebsov ciklus.
Nakon glikolize molekule piruvata ulaze u slijedeći korak, piruvatni kiselinski ciklus.
- PIRUVATNI KISELINSKI CIKLUS – naziva se i pred-Krebsov ciklus
U ovom procesu, iz piruvata, nastaje Acetil Koenzim A, uz prisutnost kisika – O2, u 3 faze:
-
Piruvat se transportira kroz membranu mitohondrija i nastavak procesa odvija se unutar mitohondrija, gdje se piruvat dekarboksilira (ugljik se izdvaja kao ugljični dioksid CO2). Proces dekarboksilacije je nužan proces pretvaranja piruvata u KoA koji može proći kroz membranu mitohondrija.
-
Preostala 2 atoma ugljika oksidiraju (otpuštajući elektrone) u Koenzim A (CoA), stvarajući molekulu naziva Acetil CoA, a oslobođena 2 elektrona pretvaraju NAD⁺ u NADH.
-
Koenzim A (CoA) transformira acetatni spoj (spoj sa soli octene kiseline) u Acetil CoA koji je tako spreman za nastavak oksidacije u Krebsovom ciklusu.
2 Piruvata + CoA + 2 NAD⁺ (prim. elektr) –> 2 Acetil CoA + 2 NADH (nos. elektr) + H⁺ + CO2 (2)
U slučaju nedostatka kisika, iz piruvata, umjesto Acetil Koenzima A, nastaje L-mliječna kiselina. To je proces koji se događa u malignim stanicama. Mliječna kiselina putuje u jetru, gdje se pretvara opet u glukozu, pa se proces opskrbe energijom malignih stanica nastavlja, uz veliku potrošnju energije, na račun ukupne energije oboljele osobe.
-
KREBSOV CIKLUS – Ciklus limunske kiseline
Produkti nastali u 2. koraku potpuno se oksidiraju u Krebsovom ciklusu, što znači da dolazi do oslobađanja elektrona, odnosno do oslobađanja energije. Molekule Acetil CoA pretvaraju se u energiju, a elektroni uzeti od Acetil CoA, stvaraju ugljični dioksid. Taj proces odvija se dva puta za svaku molekulu glukoze. Ciklus limunske kiseline ima 8 koraka kojima upravljaju posebni enzimi.
Za svaku molekulu Acetil CoA, u ovom ciklusu, oslobađaju se dvije molekule CO2 (ugljičnog dioksida), 3 molekule NADH, 1 molekula FADH2 i 1 molekula ATP. Energija dobivena u Krebsovom ciklusu je 2 ATP-a po svakoj molekuli glukoze.
2 Acetil CoA —> 4 CO2 + 6 NADH + 2 FADH2 + 2 ATP (3)
FADH2 = Flavin Adenin Dinukleotid – enzim koji nosi elektrone kao hidridne ione + protone (Hidrid je naziv za negativni ion vodika)
Koenzimi NAD⁺ & FAD* su reducirani (dodani su im negativno nabijeni hidridni ioni) i tako su postali koenzimi – nosioci elektrona – NADH & FADH2. Hidridni ion H‾ je atom vodika koji je dobio jedan elektron. Ovim dodavanjem, NAD⁺ pozitivni dušik postaje neutralan i nastaje NADH.
NAD⁺ + H ⁺ + 2 e‾ ———> NADH (4)
-
OKSIDATIVNA FOSFORILACIJA – LANAC PRIJENOSA ELEKTRONA
Jedna molekula glukoze pri potpunoj oksidativnoj razgradnji daje 32 molekule ATP-a. 
Konačni cilj je stvoriti veliku potencijalnu (naponsku) razliku između vanjske i unutarnje strane mitohondrijske membrane, koja se može iskoristiti za dobivanje ATP energije. Cijeli proces oksidacijske fosforilacije odvija se između dviju membrana u mitohondriju, jer se nastali protonski gradijent (pH gradijent) između dva stanična zida, koristi kao pokretačka sila za sintezu ATP-a. Protonski gradijent daje potencijalnu energiju cijelom procesu koja se oslobađa protokom kroz enzim ATP sintetaza. Posebni proteini i enzimi smješteni na unutarnjoj mitohondrijskoj membrani čine „molekularni vodič“ – transportni lanac elektrona. Procesom nazvanim „oksidativna fosforilacija“, (oksidacija uz dodatak fosfatnih molekula) NADH & FADH2, predaju svoje elektrone putem tog „molekularnog vodiča“ molekularnom kisiku, koji se reducira u vodu uz proizvodnju ATP-a.
6 NADH & 2 FADH2 —–> 2 H⁺ sa O —–> H2O + 32 ATP (5)
Ovdje se koristi proces nazvan „kemiosmoza“ – prijenos protona kroz unutarnju mitohondrijsku membranu, čija svrha je osiguranje „elektrokemijskog gradijenta“ te uz enzim ATP sintazu, energija protona koristi se za stvaranje ATP-a.
Kada NADH & FADH2 oslobode svoje elektrone, oslobađaju se i ioni vodika – protoni (H⁺). Ti pozitivno nabijeni vodikovi ioni, „pumpaju“ se van iz mitohondrijskog matriksa koristeći ATP energiju, u unutarnji prostor mitohondrija stvarajući tako naponsku razliku ili „elektrokemijski gradijent“ između prostora matriksa i međumembranskog prostora. U tom procesu koristi se enzim „citokrom oksidaza“ koji uz protonsku pumpu djeluje kao transformator napona koji vlada na unutarnjoj mitohondrijskoj membrani.
Proces staničnog disanja završava vraćanjem vodikovih iona natrag kroz unutarnju mitohondrijsku membranu, gdje oni pokreću molekularni enzimski „motor“ nazvan ATP sintetaza koji stvara ATP (adenozin tri-fosfat) iz ADP (adeno di-fosfat) i fosforne kiseline. ADP se „fosforilira“ u ATP, „slično kao što voda pokreće kotač vodenice“ (Stipanuk 2000.)
Zaključak:
ATP energija nastaje korištenjem energije elektrona u procesu razlaganja glukoze:
C6H12O6 (glukoza) + 6 O2 (kisik) —-> 6 CO2 (ugljični dioksid) + 6 H2O + 36 ATP + toplina (6)
Energija oslobođena kroz hidrolizu (kemijska reakcija s vodom) može se koristiti za koristan rad u biološkom procesu.
MULTI-FREKVENCIJSKI OSCILATOR I MALIGNE BOLESTI
Istraživanja
ATP sinteza
Uređaj Multi-frekvencijski oscilator vrlo je moćan izvor električnog polja i ima značajan utjecaj na biološke procese u tkivima koja su izložena njegovom utjecaju. Razlog tome leži u činjenici da je proces razgradnje glukoze, goriva koje sagorijevanjem daje tjelesnu energiju i tako upravlja mnogim metaboličkim procesima ustvari elektro-kemijski proces o kojem ovisi zdravlje organizma. Stanice tkiva ne mogu koristiti glukozu direktno nakon unosa u tijelo, nego tek nakon pretvorbe glukoze u spoj Adenozin Trifosfat – ATP. Količina ATP-a koje stanice dobiju na raspolaganje ovise o uspješnoj razgradnji glukoze, ali i o djelovanju vanjskog električnog polja kojem je stanično tkivo izloženo.
Važno je istaknuti da se maligne stanice ne mogu hraniti energijom dobivenom oksidacijom, nego isključivo fermentacijom, što znači da je za život maligne stanice nužno prekinuti proces: GLIKOLIZA – KREBSOV CIKLUS – OKSIDATIVNA FOSFORILACIJA. Obnavljanje procesa staničnog disanja oksidacijom vodi prema likvidaciji malignih stanica.
Eksperimentalno je dokazano da izlaganje tlakoida, (pločastih stanica koje sadrže klorofil potreban za fotosintezu kojom se biljna stanica uz pomoć svjetla opskrbljuje energijom) impulsnim električnim poljima jakosti 1 kV/cm, potiče stvaranje ATP molekula bez prisustva svjetlosti! (Witt, 1976.)
To važno otkriće ukazuje da je moguć proces stvaranja ATP energije bez sagorijevanja glukoze, isključivo djelovanjem električnog polja, odgovarajuće frekvencije i jakosti. Multi-frekvencijski oscilator je uređaj koji može proizvesti električno polje koje se može upotrijebiti za taj proces.
U toku su istraživanja, sa ciljem da se otkriju karakteristike električnog polja, frekvencija i jakost polja, koja mogu uspješno ispuniti spomenuta očekivanja.
Istraživanja su pokazala da su za ispravan rad stanica organizma odgovorni membranski potencijal stanica ΔΨ i „protonski gradijent“ ΔpH, gdje dominantna uloga za ATP sintezu pripada membranskom potencijalu stanica ΔΨ.
Za ATP sintezu potrebno je oko 10-15 kcal/mol energije. Električno polje koje osigurava nužne energetske uvjete, odgovarajući membranski potencijal ΔΨ, od 50-150 mV, treba imati jakost od oko 10-30 kV/cm. Da se izbjegne razvijanje topline na sub-mitohondrijskim česticama, nužno je primijeniti impulsno električno polje, niske prosječne energije.
Pokazalo se da impulsno električno polje, jakosti već od 60 V/cm inducira ATP sintezu, nakon 10-30 minuta stimulacije i daje više od 10 ATP molekula po molekuli enzima/po impulsu. To dokazuje da je za prozvodnju ATP-a dovoljno samo električno polje, bez glukoze kao uobičajenog goriva od kojeg se dobiva ATP kroz proces oksidativne fosforilacije. Ti pokusi pokazuju da električno polje može utjecati na rad stanica na molekularnoj razini. Mjerenja su pokazala da visoko-naponsko električno polje frekvencije od 1 Hz, dovodi do porasta DNA sinteze za 20 %, a sinteza kolagena raste za cijelih 100 %. Budući da je za koristan učinak vanjskog električnog polja potrebno proizvesti unutarnje električno polje u tkivu jakosti od 1V/cm, vanjsko polje ne treba biti jače od 1 kV/cm, zbog sigurnosnih razloga. Također, nužno je izbjeći pojavu tzv. elektroporacije, koja stvara uvjete za dvosmjerno gibanje iona kroz staničnu membranu i time omogućuju ulazak neželjenih tvari (mikrobi, toksini…) u unutrašnjost stanice. Elektroporacija stvara hidrofilne otvore u dvoslojnoj lipidnoj staničnoj membrani što također ima negativan utjecaj na stabilni električni membranski potencijal, jer ometa rad Na-K ionske pumpe koja osigurava potreban membranski potencijal.
Električno polje potiče stvaranje ATP-a, direktnim djelovanjem na enzim ATPazu (ATP sintetaza), a pokazalo se također, da je moguće djelovanjem električnog polja na postojeće ATP molekule potaknuti reverzibilni proces pretvaranja ATP molekula u glukozu-6-fosfat uz redukciju fosforilacije.
Jakost električnog polja na površini Zemlje, nastalog zbog djelovanja ionosferskog sloja na visini 50 i više kilometara, iznosi oko 100 V/m. To je polje u slobodnoj prirodi, izvan gradske sredine, koja zbog velikog broja raznih električnih naprava i energetskih vodova, remeti prirodno električno polje.
Transmembranski potencijal
Najvažniji učinak koji impulsno električno polje ima na stančno tkivo jest podržavanje negativnog električnog napona na staničnoj membrani – membranski potencijal (ili preciznije transmembranski potencijal) koji, kako je ranije rečeno treba iznositi -70 do -100 mV (Otto Warburg 1883. – 1970.) Ionska – elektrogena pumpa svojim djelovanjem održava koncentracije natrijevih i kalijevih iona, unutar i izvan stanice, u takvom omjeru da je napon na vanjskoj strani membrane negativan u odnosu na citoplazmu unutar stanice. Ionska pumpa drži količinski omjer natrijevih i kalijevih iona u takvom odnosu da na svaka 3 Na izvan stanice, dolaze 2 K koji ulaze u stanicu. Takvo električko stanje podržava potrebnu ATP produkciju koja je nužna za metabolizam stanica, odnosno za zdravo energetsko stanje organizma. Nepravilan rad ionske pumpe može dovesti do nakupljanja vode u stanici (edem) s tendencijom prema fermentacijskom načinu proizvodnje energije tipičnom za maligne stanice.
Zanimljivo zapažanje dao je nobelovac Dr Albert Szent-Gyorgi (1893. – 1986.) objašnjenjem da stanična membrana svojom proteinskom strukturom funkcionira kao ispravljač električnog napona, pretvarajući izmjenični napon u istosmjerni. To navodi na zaključak da vanjsko impulsno električno polje oscilatora stimulira i podržava membranski potencijal potreban za stvaranje ATP energije u stanici i poboljšava apsorpciju aminokiselina.
Transport elektrona i slobodni radikali
Kod organizma narušenog zdravstvenog stanja, uključujući i maligne bolesti, kao i u procesu starenja organizma, značaj doprinost tome imaju tzv. slobodni radikali. To su spojevi čije molekule imaju neparan broj elektrona (u odnosu na broj protona), te su oni stalno u potrazi za elektronom koji će uspostaviti električnu ravnotežu. Djelovanje slobodnih radikala, vrlo je razorno za stanična tkiva, te je potrebno poduzeti mjere da se ono zaustavi. To se čini unosom tvari poznatih pod nazivom antioksidansi koji rado daju svoj elektron koji neutralizira opasno djelovanje slobodnih radikala.
Lanac transporta elektrona, treća je faza staničnog disanja, koja slijedi nakon Krebsovog ciklusa, proizvodi ATP molekule kemiosmotskom fosforilacijom. Slobodni radikali zbog svoje „gladi“ za elektronima ozbiljno ometaju taj proces koji na kraju dovodi do opadanje količine ATP molekula, odnosno do pada razine energije stvorene staničnim disanjem čime je metabolički proces postao ugrožen. Istraživanja koja je proveo Dr William Koch (1885. – 1967.) otkrivaju da slobodni radikali stvaraju uvjete za nastanak malignih stanica od zdravih stanica tkiva.
Električno polje koje stvara Multi-frekvencijski oscilator pokreće obilje elektrona koji slobodne radikale pretvaraju u neopasne molekule, čime je prekinuto njihovo štetno djelovanje na zdrave stanice. Elektroni ulaze u stanice kroz njihove membrane i događa se proces doniranja elektrona, sličan procesu u kojem antioksidanti neutraliziraju slobodne radikale.
